Samo neke vrste zeljastog povrća imaju toliko visoki sadržaj visokomolekularnih ugljikohidrata (napr. Rhamnosa i Stachyosa) i balastnih tvari koje vežu vodu na sebe da sirove mogu dovesti do stvaranja jakih plinova. U prvoj liniji bi to bile tvrde vrste zeljanica: crveni kupus, bijeli kupus, prokulica (kelj pupčar) i kelj. Doduše, i ove vrste zeljanica neke od malih životinja (prije svega zamorčići i kunići) dobro podnose, ali u manjim količinama. Kkod drugih vrsta životinja bi trebalo odustati od hranjenja tim zeljanicama. I osjetljivi zamorčići i kunići, koji nisu naviknuti na zeljanice bi mogli od njih dobiti jako nadimanje, tj. plinove.
Većina ostalih vrsti zeljanica su lakše za probavu i spadaju u zdrave i bogate prehrambene namirnice. Bogate su sekundarnim biljnim tvarima, vitaminima, mineralima i elementima u tragovima. Dobro podnošljivi su napr: kineski kupus, koraba, lisnati kelj, brokula, cvjetača i romanesko brokula.
Zeljanice su zdravo proširenje jelovnika biljoždera. Ako se pridržavamo jednostavnih pravila kod hranjenja, zeljanice neće predstavljati nikakve probleme malim životinjama:
Kod hranjenja sa zeljanicama može doći do razvoja neugodnih mirisa. Urin životinja se malo jače zamuti. To nije ništa zabrinjavajuće.