Kunići: Prehrana

Divlji kunići se u prirodi hrane prvenstveno sa travama, mirodijama, listovima, korom i granama stabala, te, kad su im dostupni, zelenilom od povrća i korijenjem bilja. Iako se kućni kunići izglednom prilično razlikuju od svojih divljih rođaka, njihova probava funkcionira još uvijek po istom principu. Doduše, crijevo je nešto kraće, ali se njihove potrebe za hranjivim sastojcima ne razlikuju. Samo jako sitne i jako krupne pasmine imaju specijalne zahtjeve u prehrani. Kunići imaju želudac tanke stijenke i dugačko crijevo koje skoro pa nema vlastite mišiće, peristaltiku. Probava znači funkcionira tako da novo unešena hrana izgura probavljenu van. Iz tog razloga moraju kunići tokom 24 sata unositi puno malih obroka u sebe. Njihovi zubi također rastu cijeloga života jer imaju otvorene korijene, pa su ovisno i jednakomjernom trošenju.

Kunićima u zarobljeništvu nije moguće pasti na zelenim pašnjacima i travnjacima, pa im umjesto njih moramo stalno nuditi razne vrste sijena u velikim količinama.

Samo sijeno će održati njihovu probavu stalno u pokretu, brinuti se za trošenje zubi i opskrbiti ih sa neophodnim mineralima, vitaminima i visokovrijednim masnoćama iz stabiljka trava.

Osim toga je sijeno i dobra hrana za zabavu. Sijena moraju uvijek imati dostupnog. Sjenilice se moraju svakodnevno prazniti i puniti svježim sijenom kako bi kunići iz sijena mogli selektirati.

Ni u kojem slučaju kunić ne smije biti prisiljen pojesti sijeno do kraja, jer je time prisiljen pojesti i biljke koje su loše probavljive, a među njima možda i otrovne.

Naročito je važno da kunić kod sijena ima istu mogućnost selekcije koju bi imao i na pašnjaku, tj. travnjaku. Posve je normalno kada kunić ostavi preko 50% sijena. Bez obzira na ponudu zelenih trava, sijeno im uvijek mora biti dostupno!
Skoro svi kunići preferiraju uzimanje sijena sa poda, to im je najprirodniji način hranjenja. Stoga im se sijeno mora uvijek ponuditi i na podu - ili u jednom čistom uglu, ili u jednoj velikoj posudi, a naravno da se mora redovito mijenjati.

Kad kunići odbijaju jesti sijeno, onda je to najčešće zato jer im vrsta ponuđenog sijena ne odgovara. Nabavljajte uvijek više vrsta raznog sijena i miješajte ih. Ako Vam je došao kunić koji je bio hranjen samo sa suhom hranom, peletima, i potpuno odbija jesti sijeno, onda se morate njime pozabaviti kako bi se opet naučio jesti sijeno, jer će u protivnom biti obavezno ga redovito voditi veterinaru na brušenje zubi, a to je izlaganje stresu i dugoročno svakako štetno. Takvog kunića morate dva dana u tjednu staviti na dijetu "sijeno i voda". Prije toga morate dobro naučiti i proučiti njegove navike prehrane i stalno mu nuditi sušene mirodije i bilje. Promatranjem ćete naučiti koje od njih rado jede, i njih ćete u ta dva dana dodavati sijenu. Možete čak te mirodije i trave zatvoriti u vreću sa sijenom na 24 sata, kako bi sijeno poprimilo njihov miris, i malo-pomalo će se kunić naučiti opet jesti sijeno. U svakom slučaju morate biti uporni, i ta 2 dana u tjednu mu striktno nuditi SAMO sijeno miješano sa raznim mirodijama i travama - ništa zeleno, a naročito ne, pelete i gotovu hranu. Voda naravno ne smije nedostajati. To je isprobana metoda i dosad je funkcionirala kod svih kunića koji su potpuno odbijali jesti sijeno.

Kako bi Vaš kunić unio dovoljno tekućine, vitamina, bjelančevina i ugljikohidrata te imao promjene u jelovniku, morali bi mu svakodnevno ponuditi porciju svježeg povrća, a povremeno i voća. Ponudite mu barem dvaput, a bolje češće, manje porcije zelenila. Količinski mu dajte taman toliko koliko će pojesti do idućeg hranjenja. Idealno bi mu bilo svakodnevno ponuditi barem 5 različitih vrsta povrća, jer se samo tako mogu izbjeći nedostaci i avitaminoze uzrokovane jednoličnom prehranom. Smanjeno mu nudite korijenasto i gomoljasto povrće i radije mu češće ponudite lisnato (izuzetak su kunići koji imaju višu potrebu za energijom, kao oni koji se oporavljaju od neke bolesti, neuhranjeni i sl.). Preostalo zelenilo obavezno uklonite kako se ne bi počela stvarati plijesan i trulež. Zelenilo temeljito operite prije nego ga ponudite kuniću.

Kunić bi dnevno trebao najmanje 80g svježeg zelenila po 1 kg tjelesne težine, kako zimi, kada je ponuda zelenila i trava siromašna, unio taman toliko vitamina i minerala koliko mu je potrebno da ne bi došlo do nedostatka u prehrani. Stvarno potrebna količina povrća pak ovisi o kvaliteti i sastavu istoga, ali i o potrebama kunića. Nisu sve sorte svježeg zelenila pogodne da bi ih se neograničeno davalo. Obratite pažnju na napomene uz pojedine sorte. Potrebno je paziti na optimalni odnos kalcija i fosfora koji bi trebao iznositi 1,5 : 1. Ako se ovaj odnos ne poštuje može doći do zdravstvenih problema jer preveliki unos kalcija izaziva mokraćne kamence i taloženje u tkivu, a premali unos fosfora vodi do omekšavanja kostiju i pucanje zubi.

U pravilu kunići smiju najesti povrća do sita. Ali, ako se daje previše povrća i voća, a uz to manje sijena ili sijeno lošije kvalitete može se izazvati razvoj gljivica plijesni u crijevu, jer više količine šećera u povrću i voću izaziva njihovo brzo množenje.

Ako ne znate iz kakvih uvjeta Vaš kunić potiče i da li je uopće naviknut na zelenilo, onda mu uvodite sigurne vrste povrća samo jako postepenu uz stalno praćenje probave. Naime, naglo uvođenje zelene hrane poremeti ravnotežu u crijevima i može dovesti do teških probavnih smetnji kao proljev, začep ili plinovi.